Vukovarski memento

Slavica Sarkotić

Leptiri noćni, krhkih, svilenih krila, jeste li stali?
Oblaci bijeli, nedužni, što ste nebom brodili
vjetrovi studeni, hladni, jeste li znali
kad su ih mučki na stratište vodili?

A ti, noći, izdajice, bremenita od boli
skutova tamnih, tako si okrutna bila
i nisi čula ni njih ni puk kako moli
i nisi ih izmučene u svoja njedra skrila.

Jesu li te noći mračne, pjevale ptice?
Je li se čuo sovin huk?
Mjesec je te noći morao okrenuti lice
u oblake ga skriti, vladao je muk.

Tek kriknula je zemlja u čas kad su pali
i svoje je meke raširila ruke
i njive rodne i jablani su znali
da biti će posvećene njihove muke.

Svatko na svijetu ima svoju zvijezdu
što nad njim sija zlaćana i čista
vukovarski branitelj svaki u nebeskom gnijezdu
ima zvijezda trista.

Bože, neizmjerna Ljubavi!

Danas Ti zahvaljujemo za milost kršćanskog svjedočenja u našem narodu- za brojna junačka srca malih i velikih, srca pastira i vjernika laika, znanih i neznanih - u kojima nije prevladala mržnja, već je, unatoč kušnjama, u njima pobjeđivala utjeha vjere i snaga tvoje ljubavi.

Gospodine, bez prestanka nas nadahnjuj svojom ljubavi!

Jedino ona će nam pokazivati pravi put - kako nam je zahvalno cijeniti žrtvom stečenu slobodu i kako nam je iskrenim opraštanjem čistiti duh; kako nam je pružati ruke na pomirenje i,
ištući od tebe mudrost, graditi istinski mir.

Po Kristu, Gospodinu našem. Amen.